Piše: Veselin Lazarević
Poslednjih godina naučnici dolaze do dokaza koji nedvosmisleno govore u prilog tome da maternji jezik, ipak, ima uticaj na ono što mislimo, premda zamisao ide u suprotnom smjeru od onoga iz pedesetih godina prošlog vijeka. Stvarni uticaj koji naš maternji jezik ima na nas ne ogleda se u širini onoga o čemu nam dopušta da razmišljamo, već u onome što nas primorava. To se tiče govornih navika koje nam maternji jezik usađuje, odnosno postavki koje smo naviknuti da posmatramo kao očigledne. Potom su tu i podaci koje ne uzimamo zdravo za gotovo, jer nas maternji jezik primorava na to, i detalji na koje nas primorava da stalno obraćamo pažnju. Sve to može da stvori navike u razmišljanju koje će na nas imati uticaja mnogo više od samog jezika. Nedavna istraživanja pokazuju da boje koje nas maternji jezik primorava da posmatramo kao različite mogu da stvore razliku u poimanju boja kod govornika različitih jezika. Recimo, ako naš jezik smatra plavu i zelenu različitim bojama – što u nekim jezicima, na primjer starojapanskom, nije slučaj – to će i naš mozak uvježbati da dodatno preuveličava razliku među njima, naročito u pogledu nijansi na prelazu ovih boja kakva je, recimo, tirkizna.
Još jedna od oblasti u kojima jezička građa može da utiče na način na koji razmišljamo jeste koncept polova. Dokazano je da se u jezicima kao što su njemački, francuski, ruski – a i naš srpski jezik ne odstupa od toga – neživi objekti automatski posmatraju kao da su muškog ili ženskog pola, što govornicima jezika usađuje asocijacije prema tim objektima i često im pripisuju muške ili ženske osobine. Možda najupečatljiviji primjer koji je dosad otkriven jeste način na koji različiti jezici određuju mjesto predmeta u prostoru. Jezici koji primoravaju govornike da koriste samo geografske odrednice imaju suštinski uticaj na način na koji ti govornici shvataju i pamte prostor, kao i na njihovu sposobnost orijentacije...
Tokom 20. vijeka, u više navrata, lingvisti su otkrivali jezike kojima su najčešće govorile odvojene plemenske zajednice, a koji se koriste na način koji se u znatnoj mjeri razlikuje od načina za koji se smatralo da je univerzalan svim jezicima i kulturama. Dobar primjer je, recimo, jezik gugu-jimitir koji govore australijski Abordžini nastanjeni na Sjevernoj kraljičinoj zemlji. U ovom jeziku koriste se samo geografske odrednice (istok, zapad, sjever, jug) da bi se opisao položaj predmeta u prostoru, a ne postoje odrednice kao što su desno, lijevo, ispred ili iza. Na ovom jeziku reklo bi se, na primjer: „Imaš neku malju na sjevernom obrazu”. Otkrića poput ovog nameću mnoga pitanja u vezi s načinom na koji su jezici izgrađeni. Najveća teškoća je što su jezici koji se koriste na nama neobične načine, upravo jezici koji nestaju zabrinjavajućom brzinom. Procjenjuje se da će u roku od samo jednog vijeka, od 6.000 jezika koliko ih se danas govori na svijetu, izumrijeti bar polovina. To istrebljenje će, u prvom redu, pogoditi jezike izdvojenih plemena koji mogu da nam pruže najširi uvid u raznolikost koju ljudski jezici mogu da ponude. Izgleda da, svakim danom, predstava o tome da se svi jezici koriste na približno isti način postaje sve bliža stvarnosti. To znači da bi tvrdnja da su lingvistički obrasci koji su nam poznati ujedno i jedini mogući obrasci po kojima se neki jezik koristi, uskoro mogla da postane tačna, jer više neće postojati jezici koji će od tih naših obrazaca odstupati u nekoj znatnijoj mjeri. Ipak, kad do toga dođe, biće to nesvakidašnji gubitak...
Noam Čomski i drugi lingvisti iz takozvane „nativističke” škole tvrde da je gramatika jezika duboko povezana s našom biološkom građom i da zajedničke odlike svih jezika ukazuju na „univerzalnu gramatiku” koja je zapisana u našim genima. Jozef Grinberg smatra da bi u tom slučaju svi jezici imali isti red riječi u rečenici, odnosno da ne bi trebalo da bude bilo kakve različitosti. Lingvisti „funkcionalističke” škole ponudili su mnogo prizemnije objašnjenje, da se u svakom jeziku teži da se odabere „dosledan” red riječi, što bi moglo da dovede do dodatnih nejasnoća i nerazumijevanja... Detaljnije o njihovim mišljenjima nekom drugom prilikom.
Još samo da kažemo da se način na koji su tinejdžeri pričali, recimo, 1930. godine, dosta razlikuje od današnjeg žargona. Mnogi naučnici su saglasni da je jezik, onakav kakvog ga danas poznajemo, prusutan u ljudskoj civilizaciji najmanje pedeset hiljada godina, a neki procjenjuju da je još stariji, čak i 100.000 godina. Lingvisti i drugi jezikoslovci, takođe, smatraju da je jezik postojao u ljudskim zajednicama dokle god sežu arheološki dokazi koji uključuju i upotrebu simboličkih predmeta koje su pra-ljudi napravili. Naučnici pretpostavljaju da su svi jezici koji su danas u upoterebi, a ima ih blizu šest hiljada, nastali od jednog zajedničkog jezika koji se koristio u Africi prije, otprilike, pedeset do sto hiljada godina.
(Nastaviće se)